Ušao sam u sobu s dvadesetak managera jedne od većih hrvatskih kompanija u koju sam pozvan potaknuti odgovornost i donošenje odluka.
Prva vježba: „Navedite situaciju u kojoj ste donijeli odluku bez da ste imali 30% informacija?“
Tišina.
Ne ona kreativna tišina kad ljudi razmišljaju. Nego ona druga — kad svi gledaju u stol i nadaju se da će netko drugi progovoriti prvi.
Vrlo zanimljivo.
Jer evo što je stvarnost u većini organizacija:
Odluke se ne donose. One se — eskaliraju, „parkiraju do sljedećeg sastanka“, šalju na „alignment“ s još pet odjela ili još gore „na odbor“ i na kraju — nestaju u crnoj rupi kolektivne neodlučnosti.
Nitko nije kriv. A posao stoji.
To nije lijenost ili nesposobnost. To je racionalan odgovor na kulturu u kojoj svatko „profesionalno radi svoj posao“ a zbog greške se strada, a ne uči.
Kad znate da će vas svaka pogrešna odluka pratiti do sljedećeg review procesa — počnete izbjegavati odluke. Savršeno logično. I potpuno pogrešno.
Što smo radili na radionici?
Radili smo na konceptu koji je jednostavan za razumjeti, a izuzetno težak za implementirati u praksi:
Dobra odluka nije savršena. Dobra odluka je ona koja je brza i razumna — s informacijama koje ste imali u trenutku donošenja.
Teško se prihvaća…
Jer u mnogim organizacijama postoji nepisano pravilo: ako odluka ispadne loša — pronađi tko ju je donio. Ako ispadne dobra — uzmi zasluge. Leadership 101.
Rješenje:
70% informacija. 100% odgovornosti.
Jeff Bezos je to formulirao ovako: Čekati 90% informacija prije odluke je skupo. Do tada je ili kasno, ili je netko drugi već odlučio umjesto vas.
Cilj nije savršena odluka. Cilj je najmanje loša odluka, donesena na vrijeme, s informacijama koje imate.
I onda — i ovo je ključni dio koji se uvijek preskoči — preuzeti odgovornost za nju. Do kraja.
Ne „pa, rekao sam da bi moglo poći po krivu.“ Ne „nisam imao sve podatke.“
Nego: „Moja odluka. Učim iz rezultata. Krećem dalje.“
Što kultura koja podržava odlučivanje zapravo izgleda?
- Greška koja se prijavi brzo = informacija. Greška koja se skriva = katastrofa s kamatama.
- „Nisam siguran, ali moja odluka je X“ mora biti rečenica koja se nagrađuje — ne ona koja izaziva podsmijeh.
- Odgovornost (accountability) nije kazna. To je razlika između osobe koja radi „svoj posao“ i one koja radi rezultat.
Jedno pitanje za vas:
U vašoj organizaciji — kad netko donese odluku koja ispadne pogrešna, a bila je razumna s podacima koje je imao — što se dogodi? A što se dogodi osobi koja ne donese odluku i propusti priliku?
Ako je odgovor nešto između „dobro pitanje“ i duge šutnje — …„We have to talk…“
Radim s management timovima koji žele izgraditi kulturu u kojoj se odlučuje, preuzima odgovornost i uči — bez paničnog čekanja da netko „odozgo“ kaže što treba.
Ako vam to zvuči poznato, znate gdje me naći.
Tekst je izvorno objavljen na LinkedInu. Koja vas vještina koči na sljedećem koraku? Riješite Matricu vještina – besplatno, oko 8 minuta.