Početak 2010-ih. Bio je daleko najbolji prodajni zastupnik. Ne malo najbolji — daleko. Po jedinom pokazatelju koji smo tada gledali.
Dvanaest mjeseci na vrhu liste s velikom prednošću.
Htio sam da svi vide da se to nagrađuje, pa sam mu dao svoj auto na korištenje. Moja ideja, moj potpis, moje ime uz to. Tim je to pročitao točno onako kako sam htio: izvanredan rezultat, izvanredna nagrada.
Onda se javio korisnik.
Ne kontrola. Ne revizija. Ne voditelj. Korisnik kojem je dozlogrdilo.
Ispostavilo se da dio ugovora nije postojao.
Napravili smo analizu i ona je pokazala nešto što me pogodilo jače od samog otkrića: i bez tih ugovora bio bi prvi. Nije mu trebalo. Radio je to u sustavu koji nikad, ni jednom, nije pitao kako.
Reagirao sam isti dan. Vanjski odvjetnik. Razgovor u kojem sam mu osobno rekao što slijedi. Sporazumni raskid. Za taj dan unajmljeni zaštitar koji ga je ispratio dok je nosio kutiju, hodnikom, pred svima.
U toj su se kući takve stvari rješavale tiho. Nagodba, rukovanje, tišina, i za tri mjeseca se nitko ne sjeća.
Ja sam napravio buku. I to me koštalo — kod kolega, kod prodajnog tima i kod većine ostalih, jer je tvrtka imala „kultno-obiteljsku” kulturu.
O tih dvadeset minuta pričao sam godinama. Bio sam prilično zadovoljan sobom.
Poslije smo promijenili i model provizije — s potpisa prema naplati. To je jedina stvar iz cijele priče koja je stvarno nešto popravila.
Dugo mi je trebalo da shvatim da moja ocjena iz ove priče nije u tih dvadeset minuta. Nego u dvanaest mjeseci prije njih.
Razvoj ljudi bio je u mom resoru. Prodaja nije. To je rečenica koja u organigramu izgleda uredno. U stvarnosti je značila da je nagrada bila moja, a čovjek tuđi. Javno sam jamčio za nekoga čiji posao nisam imao odakle vidjeti.
Nikad nisam saznao tko je što znao. Znam samo gdje je ljutnja poslije bila najjača. I nije bila u upravi.
Poruka tog dana bila je jasna. Samo nije bila cijela.
Druga polovica glasila je ovako: taj čovjek godinu dana nije imao nikoga tko ga je gledao. Imao je nekoga tko ga je zbrajao.
I taj netko mu je dao svoj auto.
Ovakve priče su razlog zašto coaching za direktore i članove uprave radim na stvarnim situacijama, ne na teoriji.