2012., novi posao. CFO u najvećoj tvrtki u kojoj sam do tada radio.
Pregledavam fakture i zapinjem za jednu. Usluge, 300 tisuća kuna po kvartalu. Moj fah. Poznajem materiju, poznajem tržište, znam točno kako se razgovara s takvim dobavljačem, sa „guštom i lakoćom” ću izvući svaku kunu.
Ali ne danas. Danas me čeka pet sastanaka s puno većim iznosima.
Na „to do” listu. Za sutra.
Sutra je postalo sljedeći tjedan. Sljedeći tjedan je postao sljedeći mjesec. Sljedeći mjesec je postao kvartal. Kvartal je, ispalo je, godina.
Godinu dana kasnije sjeo sam, analizirao, nazvao dobavljače i izgovorio rečenicu koju bi svaki CFO rado potpisao. Uštedjeli smo dvadeset posto.
Bravo ja. Stvaranje vrijednosti za dioničare.
A onda onaj čudan osjećaj da nešto ne štima.
Da sam to prvog tjedna dao bilo kojem svom direktoru, ušteda bi bila petnaest posto. Možda i svih dvadeset. Ali bi počela u trećem mjesecu, a ne u trinaestom.
Devet mjeseci punog troška, da bih na kraju dobio pet postotnih bodova bolji rezultat. Tim postotnim bodovima treba više od dvije godine da plate tih devet mjeseci.
Moja velika pobjeda bila je, mjereno novcem, poraz s lijepim slajdom.
Moja dvojka se zove delegiranje. Te godine je bila skuplja od svih mojih petica zajedno.
Pitanje za vas, i to ono neugodno. Što stoji na vašoj to do listi od prošlog kvartala, a netko iz vašeg tima to može odraditi u tjedan dana?
Delegiranje je jedna od vještina na kojoj najčešće radim u individualnom coachingu s menadžerima. Prvo je pitanje uvijek isto: što na vašoj listi stoji predugo.