To nije velikodušnost. To je samoljublje provedeno kroz HR proces.
Warren Buffett je 1993. pred studentima Columbije prepričao tuđu rečenicu: kad tražiš ljude, gledaš tri stvari. Integritet, inteligenciju i energiju. Ako prve nema, druge dvije će te ubiti.
Pa je dodao da se, ako zaposliš nekoga bez integriteta, zapravo nadaš da je glup i lijen.
Imao sam takvog čovjeka. Ni glupog ni lijenog.
Ekstremna orijentacija na rezultat, struka besprijekorna. Dakle sve ono što je meni napravilo karijeru, samo u jačoj dozi. Pretpostavio sam da ostalo dolazi samo od sebe. Pametan je, shvatit će.
Nije shvatio. Dok je vjetar puhao u leđa, uvjerenja su mu bila čvrsta, a osjećaj „mi protiv nepravde” iskren. Onda se pojavila prilika za unapređenje. I jedno i drugo otopilo se brže od dječjeg sladoleda na jadranskom suncu.
A sad dio koji je moj, a ne njegov.
Vidio sam to. I ostavio sam ga. Jer je zadatke odrađivao brže i točnije od svih.
Niz kompromisa koji je uslijedio koštao je tvrtku milijune.
U mojoj matrici vještina to nije kompetencija „procjena ljudi”. Mjeri se drugim pitanjem: koliko prođe od trenutka kad znaš što treba napraviti do trenutka kad to napraviš. Kod mene je prošla godina i pol. Organizaciji je ostala toksična kultura u kojoj pobjeđuju efikasni koji se prilagode. Čak i kad tom efikasnošću počnu uništavati vrijednost.
Koga vi trenutno ne mijenjate jer je prekoristan da biste ga izgubili?
Vrijeme od „znam što treba” do „napravio sam” jedna je od stvari koje mjeri besplatna Matrica vještina. Na onome što pokaže radimo u executive coachingu.